Pitomi kesten je acidofilna biljna vrsta. Raste na dubokim, kiselim, silikatnim tlima, i tlima ilovastoglinaste strukture. Vapnenasta tla uglavnom izbjegava (kalcifugna vrsta), raste jedino u slučaju ako je došlo do dekalcifikacije dubljih slojeva tla (Domac 2002; Grdinić i Kremer, 2009). Pitomi kesten raste na raznim vrstama zemljišta, izuzimajući suviše teška, neprobojna i vlažna tla. Optimalno se širi na dubljem, aeriranom i kiselom tlu, gdje se ne zadržava dugo visoka razina podzemnih voda. To je svježije, hranjivije tlo, bogatije dušikom, fosforom i kalijem, isključivo neutralne ili blago kisele reakcije. Uopćeno, za kesten su najpogodnija ilovasto-pjeskovita zemljišta (graniti, kristalasti škriljci, pješčenjaci, andezit, porfir) u kojima je odnos gline prema pijesku otprilike 60 : 40 %, i čija se pH vrijednosti nalazi između 4 i 5,5. Iznimno uspijeva na karbonatima, vapnovitim glinama i laporima, koji imaju ispran kalcij u površinskom sloju, kao i tla uz zadržan kalij, bez iona kalcija. Kod uzgoja se izbjegava vapno i vapneni dodaci jer na takvim mjestima kesten znatno slabije uspijeva. Prilikom uzgoja kestena važno je imati na umu činjenicu da ako je povoljan odnos svjetlosti, vlage i topline odvija se mineralizacija čestica tla pod utjecajem mikroorganizama, koje kao koloidna otopina čini tlo plodnijim. Čestice su u takvom obliku dostupne korijenovom sustavu i svim fiziološkim procesima koji se odvijaju u biljkama. U gornjim slojevima takvog tla, do dubine od 15 cm, nalazi se oko 25.000 kg/ha mikroorganizama, pri čemu 40% čine bakterije i gljivice, 15% kišne gliste i 5% ostali mikroorganizmi (insekti, mekušci, protozoe, i mnogi drugi).
